Popularno je reći "Trebamo više dati za obrazovanje, manje za obranu". Ljudi koji to govore nikad vam neće reći konkretne brojke - koliko točno Hrvatska izdvaja za "obrazovanje", a koliko za obranu. To je najobičnija parola koja prolazi jer zvuči pametno i plemenito.
Ali kad pogledate brojke, vidjet ćete da nije ni pametno ni plemenito. Hrvatska se svjesno dovodi u opasnost da olako ostane bez svega - i bez škola, i bez plaća za uhljebe.
Članak u komentaru.
SFRJ je za obranu izdvajala svake godine između 4 i 6 posto BDP-a. Oko 60% saveznog proračuna išlo je za vojsku, plus iz republičkih proračuna koji su financirali teritorijalnu obranu i civilnu zaštitu.
Hrvatska danas troši oko 2,04% BDP-a za obranu (2 i pol puta manje nego za školstvo) i Jugoslaveni šize da je previše. 😆
Ako je itko sumnjao tko je organizator današnjih prosvjeda po cijeloj Europi. Izrabljivanje djece i mladih za svoje političke ciljeve nije novost za njih. Mladi su najpodložniji manipulacijama.
Dalija Orešković i novinari smijali su se ljudima koji su ispravno od početka nanjušili komunizam.
Index opet nije uspio nahuškati mlade na komunističku revoluciju. Krimos je prvo najavio "veliki prosvjed mladih". Kad je shvatio da mu neće doći ni 10 ljudi, onda je to promijenio u "štrajk". Mladi vole kad nema nastave, valjda će to prihvatiti. Kad ono - nula bodova.
Mladi Hrvati puno su pametniji i od Matije Babića i od Maje Sever. Znaju da je komunizam zlo i da im novinari nisu prijatelji.
Karabaš je gradić od desetak tisuća ljudi na Uralu, poznat uglavnom po tome što se ubraja među najzagađenija mjesta na svijetu. U njegovoj Školi br. 1 radio je Pavel Talankin, organizator izvannastavnih aktivnosti i školski snimatelj.
Kad je ruska vojska u veljači 2022. krenula na Ukrajinu, Ministarstvo prosvjete naložilo je školama da snimaju svoje domoljubne programe i šalju snimke kao izvješće. Talankin je snimao, kako mu je i naloženo. Samo što snimke nisu završile samo u ministarstvu.
Oni koji su dovoljno stari da su preživjeli školu u bivšoj državi, mogli bi dobiti napadaj nostalgije. Više na poveznici u komentaru.
U travnju 1962. predsjednik John F. Kennedy priredio je u Bijeloj kući večeru za dobitnike Nobelove nagrade iz cijelog SAD-a. Za stolovima su sjedili fizičari, kemičari, liječnici i pisci. Kennedy je ustao i održao zdravicu:
"Mislim da je ovo najizvanrednija zbirka talenata, ljudskog znanja, koja se ikad okupila u Bijeloj kući, uz moguću iznimku kad je Thomas Jefferson večerao sam."
Bila je to šala, ali vjerojatno ne daleko od istine.
Thomas Jefferson je autor najslavnije rečenice o slobodi u povijesti, koja će kasnije srušiti ropstvo, a cijeli je život posjedovao ljude. Zakleo se na vječno neprijateljstvo prema svakoj tiraniji nad ljudskim umom, a protivnici su govorili da će s njim doći anarhija i propast kršćanstva.
Bio je arhitekt, violinist, izumitelj, vinar, ljubitelj knjiga i najzagonetniji od američkih očeva osnivača.
Kako to da jedan od najvećih abolicionista nije oslobodio stotine svojih robova, dok neki njegovi prijatelji jesu? Pročitajte na poveznici u komentaru.
Ne da bi trajao kratko - ne bi ga bilo uopće. Ne bi bilo ni barikada, ničega. Sve bi se dogovorili za stolom. Samo saznanje da je iza njih moćna JNA i da Hrvatska nema vojsku bilo je jedini bitan faktor kod podizanja pobune srpskog stanovništva u Hrvatskoj. To valja ponavljati jer se svako malo pojave oni što pitaju "Šta će nam oružje, zašto ulažemo u oružje, a ne u škole". Zato što bez oružja vrlo lako ostanete bez škole i svega ostalog.
Jesam li ja sretan što je tako? Ne. Bih li i ja volio da nam oružje ne treba? Naravno. Ali dok god oružje postoji i dok ga imaju susjedi kojima stvarno malo treba, mora ga imati i Hrvatska. To je prvi preduvjet mira i dobrosusjedskih odnosa.
Ova analogija je 50% točna. Istina je da bi takav lik u bilo kojoj slobodnoj i demokratskoj zemlji bio osuđen i možda proveo neko vrijeme u zatvoru. Ali Možemosi pritom propuštaju jednu bitnu informaciju: Jugoslavija nije bila ni poslijeratna Njemačka ni moderna Republika Hrvatska. Nije bila slobodna ni demokratska.
Pitanje je koliko je to taj mladić radio iz ljubavi prema bivšem i zločinačkom totalitarizmu, a koliko iz inata i protivljenja tadašnjem zločinačkom totalitarizmu.
Ljevica to stalno radi: uzima polovinu istine i iz nje izvlači opći zaključak dok drugu polovinu zanemari, kao da ne postoji. Oni misle da su ljudi glupi i da neće shvatiti njihovu manipulaciju.
Sigurno ste vidjeli naslove da oko polovina mladih Amerikanaca preferira socijalizam. U istoj anketi slobodno poduzetništvo je dobilo pozitivnu ocjenu 77 posto mladih ispitanika, a većina njih planira osnovati vlastito poduzeće.
Ukratko - oni nemaju pojma što je socijalizam. Ali u tome i jest zamka.
Članak u komentaru
Šri Lanka je bez sumnje jedna od najljepših zemalja koje sam ikada posjetio. Ljudi su nevjerojatno srdačni, priroda je nestvarna, a potencijal za bogatstvo leži na svakom koraku. Baš zato je toliko frustrirajuće i mučno gledati kako zemlja s takvim predispozicijama iz desetljeća u desetljeće ponavlja iste, katastrofalne ekonomske pogreške.
Kriza koja ih je bacila na koljena nije se dogodila slučajno, nije pala s neba i nije kriva samo "zla sudbina". Kriva je, pogađate, država.
U travnju 2022. Šri Lanka je prvi put u povijesti bankrotirala i prestala otplaćivati oko 50 milijardi dolara vanjskog duga. Uslijedilo je ono što se uvijek dogodi kad država preuzme kormilo ekonomije: nestašice goriva, lijekova i hrane, višesatni nestanci struje i kaos na ulicama koji je na kraju pomeo predsjednika.
Ovakvi scenariji nikad nemaju samo jedan uzrok, ali uvijek imaju isti obrazac: političari su trošili tuđi novac dok ga nije ponestalo. A kad su presušile devize, država je posegnula za svojim omiljenim alatom - zabranama.
Da budemo pošteni, država nije kriva za svaku nedaću koja je pogodila ovaj otok. Krajem 2004. godine, Šri Lanku je razorio jedan od najsmrtonosnijih tsunamija u modernoj povijesti. Odnio je preko 30 tisuća života, izbrisao čitava obalna naselja i doslovno pomeo turističku infrastrukturu. Bila je to nezapamćena tragedija. No, način na koji se država nosila s posljedicama savršen je podsjetnik zašto centralno planiranje ne funkcionira.
Umjesto da nakon tsunamija radikalno sreže poreze, deregulira građevinski sektor i pusti privatnom kapitalu da što brže obnovi obalu, država je napravila ono što države najbolje rade, prigrabila je kontrolu. U zemlju su se slile milijarde dolara međunarodne humanitarne pomoći, od čega je ogroman dio ispario u labirintima korupcije, birokracije i političkog pogodovanja.
Privatnici su morali moliti za dozvole da obnove vlastite hotele dok je država počela stvarati opasan presedan: oslanjanje na tuđi novac. Tsunami je bio okidač za masovno zaduživanje koje su kasnije vlade (posebice Rajapaksa) dovele do apsurda, trošeći milijarde iz kineskih kredita na "bijele slonove", aerodrome na kojima nitko ne slijeće i luke u koje ne uplovljavaju brodovi.
Cijeli članak o tome što su još sve probali i kako je svaki put završilo, čitajte na poveznici u komentaru. Piše Ivan Svjetličić











