Kad mi danas kažu: „Nisu...“ Jesu.
Iza svake slike je priča... Iza ove je Sanjin Ramović. Naš Sanjo.
Kao da ga i danas gledam.
Crn, visok, lafčina. Uvijek nasmijan, raspoložen, spreman da unese život gdje god se pojavi. Takvi ljudi ne bi smjeli otići. Ne tako. Ne tako rano.
Kao da ga čujem s vrata kako govori: „Teta Dženana, nemojte se brinuti, ja ću ih čuvati...“ To bi svaki put rekao mami kad bi došao po nas.
Govorio je to lako, s osmijehom, kao da je najnormalnije na svijetu da on bude naš štit.
Magla s obronaka Trebevića djeluje kao nepregledna morska pučina koja je ispunila sarajevsku dolinu. Iznad kotline i sivog maglenog prekrivača, na obroncima Trebevića, tog 30. maja 1993. godine četnici ubiše našeg Sanju. Pitine stijene su ispod puta kad se krene od Vidikovca prema Brusu. Vide se stijene i velika provalija.
Tu su ga našli.
I kad god pogledam prema Trebeviću, ne vidim samo planinu. Vidim njega. Vidim mladost prekinutu na pola rečenice. Vidim život koji je tek trebao početi, a završio je u provaliji, daleko od kuće, od majke, oca, brata...nas.
Kad umre neko drag, prestane nekako i dio tvoje priče. Kao da se s njim zatrpa jedan komad tebe. Puno je tuge u meni kad se sjetim tog dana. Kolektivna dženaza njih 29 mladića koje su četnici ubili na Trebeviću. Tabuti koji se smjenjuju iz ruke u ruku i muk. Tišina koja je bila glasnija od svakog plača.
Puno je mojih prijatelja pod zemljom.
I svaki put kad to izgovorim, zvuči mi nevjerovatno. Kao da govorim o nekom drugom životu, a ne o svom. O ljudima koji su trebali biti tu, da zajedno ostarimo... Al' nema ih...
Jer nisu nam oduzeli samo ono što smo imali. Oduzeli su nam sve ono što je tek trebalo da se dogodi. Prijateljstva koja nisu stigla ostarjeti. Razgovore koje nikad nismo završili. Zagrljaje...
Da nije bilo rata, sjedili bismo u mahali pred nečijom kućom, razgovarali o djeci, žalili se na godine, zdravlje i svijet koji više ne razumijemo.
Smijali bismo se istim forama,
i sjećali naših derneka.
Trebević je simbol borbe, krvavo stečene slobode, a iznad svega planina koja čuva duše i uspomene onih koji su dali svoje živote za svoje Sarajevo i ovu zemlju.Sad gore raja šeta. Smiju se, gledaju grad, dišu slobodu.
Ja ne mogu. Ne mogu kao da je to samo planina. Ne mogu preko onih stijena, preko te provalije, preko svega što je tamo ostalo.
Meni je Trebević uzdah...
Meni je Trebević Sanjo...
Kad dernek utihne...Eto.
Zloglasna izjava koju je Aleksandar Vučić izrekao: „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana.“
Govor se pretvorio u horor…
I otada živimo i mi u Bosni i vi u Srbiji u noćnoj mori. Horor film s glavnim ulogama Vučića i Dodika.
U stanju smo godinama diktature dvojice psihopatskih, sociopatskih nacional fašista i bandita s neograničenom vlašću,u društvu u kojem je korupcija endemska, a narko karteli vladaju zemljom.
Dodik bi da bude veći od države,
Vučić veći od historije.
Obojica bi da budu vječni...Al no😀
Zato ne volim kad miriše ružmarin…
Želim nam svima na Balkanu sretnu nedjelju!Mnogi dobri ljudi, koji su željeli bolja vremena, nikada nisu dočekali da ona stignu. Danas ih više nema među nama, ali radujemo se svi danas i u njihovo ime, u ovoj konačnoj bitki protiv Saurona.
Nazdravimo za bolje dane, dobre komšijske odnose i poštovanje među narodima!Sretno, Srbijo! 🍀
Sretno, studenti! 🍀 Iz Sarajeva ❤️
Lijte, kiše, hladne vode…
Vučić ode!...Dodik ode...Eto 🍀
Čitam danas kako je Rebecca West u svom putopisu Crno jagnje i sivi soko iz 1941. godine pisala o boravku u Bosni. Opisujući Bosance, zapisala je kako satima sjede po kafanama, uz kafu iz malih fildžana, dok dan prolazi pored njih. Vidjela je u tome lijenost, naviku da se vrijeme troši u besposlici. Odeš ujutro svojim poslom, obiđeš pola zemlje, vratiš se predvečer, a oni još na istim stolicama, uz istu kahvu, kao da se ništa nije promijenilo.
Evo, sjedim na ćepenku, pijem svoju kafu i kontam...
Ja polako, laganini...K'o begovica.🤣
Vidjela si fildžan, a nisi vidjela filozofiju
Pojam je pojam, a vi pojma o pojmu nemate kad je riječ o rahatluku i ćejfu.
Zašto ste toliko ubijeđeni da život moramo provesti trčeći?
Veliki problem robova sistema jeste što nikad nisu dokučili šta je rahatluk. Rade od jutra do mraka. Nemaju vremena ni za porodicu, ni za raju, ni za ljubav,ni za kafu.Sve nešto busy, ganjaj, trči, rokovi, sastanci...
Ma, k'o hajvani.K'o da će dva ručka pojesti, u dvije kuće spavati i tri života proživjeti. I za šta?
Da bi na kraju umrli umorni od života.
Zato, manite se vi nas i naših kafa.
Mi svoju kafu, svoj ćejf i svoj rahatluk.
E, moja Rebecca...
Nisi ti razumjela Bosance.
Mislila si da oni ubijaju vrijeme.
A možda su samo odbili da vrijeme ubije njih.Eto.🇧🇦🍀
Proživjela sam svu Golgotu opsade Sarajeva. Bila sam gladna, žedna.
Bila sam ranjena.Strah, smrt i granate su bile moja svakodnevnica.
Ko je god 1992. godine bio u Sarajevu, zna ko je bio Kerim Lučarević. Zna ko je stao među prve kada je bilo najteže. Zna ko je organizovao Patriotsku ligu i Vojnu policiju. Zna ko nije slao druge tamo gdje sam nije smio otići. Naš Doktor je uvijek išao prvi, ispred svojih boraca, stao na prve linije grada i branio nas svojim životom. Branio nas je od bjesomučnih manijaka s brda koji su željeli ući u grad i pobiti nas sve.
A onda pročitam da mu sude.
Da ga, teško bolesnog, u ležećem položaju dovode u sudnicu.
I nešto se u meni slomi.
Jer ja sam bila tamo. Mene je branio.
Znam šta znači kada granata padne, kada ne znaš hoćeš li dočekati jutro i kada ti je jedina želja da preživiš još jedan dan.Zato danas pitam naše političare: kako vas nije stid govoriti velikim riječima o borcima, patriotizmu i državi.Jesmo li se za ovo borili?
Jesmo li se borili da ljudi koji su branili Sarajevo jednog dana budu ponižavani, razvlačeni po sudnicama tako bolesni i nemoćni?Ma bolje da su nas sve četnici pobili nego što smo dočekali da se naši heroji Sarajeva, naše gazije, ljudi koji su zaslužni što smo danas živi i što hodamo svojim gradom, ovako tretiraju, prodaju, izdaju i maltretiraju.
Bolje da smo svi umrli nego što smo preživjeli da gledamo ovu sramotu.
Nije mene više strah neprijatelja.
Jer neprijatelja smo tada jasno vidjeli. Dolazio je s brda.
Znali smo odakle puca.
Mene je danas strah vas i zaborava.
Danas mi je mnogo strašnija ova tišina.
Tišina onih koji su zaboravili ko ih je branio.Tišina onih koji su spremni okrenuti glavu od čovjeka koji je svoj život stavio ispred našeg.
Sramota me ovih današnjih Bošnjaka koji se ponašaju kao pokorne sluge.
Kerima Lučarevića, Dragana Vikića,
Atifa Dudakovića,
Predadoste ko jagnje na klanje.
Kad trebatr po Dodika, e, tu ne smijete.
Tu se šuti. Tu se kalkuliše.
Tu se gleda u pod.
A nekada su naši ljudi gledali u cijevi pušaka i nisu spuštali glavu.
Sram da vas bude i da vas stigne suza i uzdah svakog demobilisanog borca kojeg ste ostavili, izdali i prodali...Eto.
Aleksandar Vučić danas izjavljuje kako je obezbijedio vodu svima koji su bili na krvnikovoj sahrani.
Sjetite se momka kojeg „Škorpioni“ izvlače s kamiona na strijeljanje, a on ih moli za kap vode prije nego što ga ubiju.Niste mu dali ni kap.
Vaši „srpski junaci“.To ste vi. Eto.
Tijelo ratnog zločinca Ratka Mladića (balkanskog Hitlera) u Srbiji dočekali su uz najviše vojne počasti.
Šta je vama čudno?
Četnici dočekali četnika!
Monstrumi dočekali monstruma.
Stiglo govno u septičku jamu.
Opet bi oni ponovili 1992. i sve kasnije, isto, a možda i još stravičnije.
Krajnje je vrijeme da se uvede nulta tolerancija na veličanje zločina i genocida.Prekinuti sve diplomatske odnose sa Srbijom. Čvrsto, bez kompromisa i s jasnim konsekvencama za sve koji veličaju ratne zločince.
Zabraniti ulazak i dolazak u BIH svih četnika koji budu prisustvovali sahrani koljača bošnjačke djece.
Sramoto ljudskog roda...
Svi vi koji organizujete i učestvujte i koji će te prisustovati ovoj bolesnoj sahrani ovog monstruma od srca želim da vam se svo zlo vrati vama i vašim najvoljenijima.Da pred vašim očima neko ukopa ubicu vaše djece sa najvišim počastima.Fuj...
Gadi mi se ovaj svijet.Eto.
.
Nemaju ove današnje Sarajlije dostojanstva. Ili su ga, izgleda, ostavili na ulazu u market.
Da ga imaju, Crvena Jabuka bi bila prazna. Ne zato što neko nekome zabranjuje da jede, kupuje ili posluje. Nego zato što bi bojkot onih koji slave Ratka Mladića i negiraju genocid bio najjednostavniji i najglasniji odgovor ljudi koji pamte šta se ovom gradu dešavalo. To bi bio pravi odgovor pravih Sarajlija.Ali, nažalost, ovo su neke nove Sarajlije. Sarajlije koje, izgleda, nemaju ni dostojanstvo ni karakter.
Kupujte, jedite, dragi moji sugrađani. Uživajte.Ostavite svoj novac ljudima koji nam psuju genocid i skandiraju ime ratnog zločinca.Bravo za vas!
Važno je da je hrana ukusna.
Za obraz, ma nebitno...
A ono što ste svojim novcem podržali, ma nema veze.Nek ste se vi najeli!
A kad već govorimo o licemjerju,
Dodik je jedan od najgorih likova koji su se mogli desiti političkoj sceni, jer je malo ko prije njega s toliko bezobzirnosti spojio lični biznis i političku moć, sve upakovano u celofan jeftinog nacionalizma.
On je klasičan primjer kako se lažni patriotizam, svakodnevno moralisanje pred kamerama i nacionalno busanje u prsa mogu pretvoriti u unosnu profitersku mašineriju.
Dok se narodu prodaje priča o naciji, ugroženosti i velikim historijskim ciljevima, iza kulisa posluju firme, okreće se novac i ostvaruju privatni interesi. I baš je tu najveća ironija.
Jer dok političar s bine objašnjava narodu kako mrzi muslimansko Sarajevo, njegove poslovne i interesne veze očigledno nemaju isti problem sa Sarajevom.Pazar uredno liježe na račun svaki dan iz Sarajeva.
A kada se s takvog profila skine maska, iza nje ne ostaje nikakva velika ideologija ni briga za narod.
I onda se još čudimo što je danas pozvao Lazića natrag u tor.
Nakon Lazića, voljela bih da pozove i Vicu i Cicu.I svi zajedno, hajde u svoje selo, Laktaše.Manite nas se više, u PM.
Jer Sarajevo nije ničija kasica prasica.
A vi, dragi moji sugrađani, imamo pravo da biramo kome ćemo dati svoj novac.
To se zove bojkot. Ne mržnja.
Ne osveta. Ne nasilje.
Samo vrlo jednostavna poruka:
Moj novac neće tamo gdje se vrijeđa naš grad, naše žrtve i naše dostojanstvo.I to je baš ono po čemu se prave Sarajlije prepoznaju.
Ovim današnjim Sarajlijama je sve to, izgleda, nebitno.Eto.
Ukrali su mi djetinjstvo. Školu. Prijatelje. Ekskurzije.Prve ljubavi. Planove. Uništili su mi porodicu.
Ubili su mi tatu kada sam imala šesnaest godina.
Dok su djeca u Beogradu,Zagrebu
živjela bezbrižno i oblačila se za školu, ja sam učila kako izgleda život kada ti ubiju oca. Moji drugovi danas mrtvi leže na Kovačima. Najljepše godine jedne generacije uzeli su nam ljudi koji su odlučili da nas ubijaju samo zato što se zovemo drugačije.Kada je rat završio, imala sam 19 godina. Mislila sam: gotovo je.Preživjela sam.Stvarno jesam
Mislila sam da mir znači da će ljudi konačno postati ljudi.
Bila sam mlada i glupa.
Danas, trideset godina poslije...
Znam da rat nije završio onda kada su prestale pucati puške. Mislila sam da je rat završio onda kada su prestali ubijati ljude. A nisu. Samo su promijenili oružje.Danas nema granata, ali ima podjela. Nema rovova, ali ima torova. Nema snajpera na prozoru, ali ima dovoljno ljudi spremnih da ponovo povuku crtu između nas i njih.
Te 1992 godine sam imala pitanje:
Šta se dogodi s društvom kada ljudi pristanu da svog druga najprije prestanu gledati kao čovjeka, a počnu ga gledati samo kao pripadnika druge vjere.Odgovor znam.
I platila sam ga najskupljom mogućom cijenom.Svojom mladošću. Svojim roditeljima.Svojim prijateljima.
Svojim mrtvima...
Žali Bože svih nevinih koji su izginuli.
Žali Bože svih onih koji nikada nisu stigli odrasti.A posebno mi je žao nas koji smo preživjeli.
Jer preživjeti nije uvijek nagrada.
Men'se čini, ponekad, da mi je rat bio lakši od ovih trideset godina poslije.
U ratu sam znala gdje je neprijatelj.
Eto ga na brdu iznad Sarajeva...
Danas ga ne znam pronaći.Danas sjedi za stolom, drži govor o pomirenju i priča o budućnosti.
Zemlja nam se već trideset godina vrti oko ratnih i poratnih profitera, nekoliko političkih porodica, bezbroj podjela i čitavog sistema napravljenog tako da običan čovjek uvijek ima nekoga koga treba mrziti.
A oni se uredno smjenjuju.
Jedni nas plaše drugima.
Drugi nas plaše prvima.
Treći se kunu da će nas spasiti od svih.
I tako trideset godina.
Voljela bih da sam imala sreće pa da sam ovaj život provela bez lidera, klasa, bogatih i siromašnih. Bez toga da mi neko određuje ko sam na osnovu toga gdje sam rođena, kojem narodu pripadam, u šta vjerujem ili ne vjerujem.Bez ovih i onih. Bez crnih i bijelih.Bez vakih i nakih.
Bez vaših i naših...
Voljela bih da smo svi jednostavno bili ljudi.Voljela bih da mi je najveća briga sa šesnaest godina bila kontrolni iz matematike, a ne dženaza mog tate.
Voljela bih da su moji drugovi danas debeli, ćelavi i dosadni ljudi srednjih godina koji se žale na kičmu i cijene.
A ne da im imena čitam na nišanima.
Trideset godina poslije, pokušavaju mi i dalje prodati priču da je sve to bila cijena istorije.Nije.
Bila je to cijena ljudske pohlepe, poremećenog mozga, fašizma, mržnje, gluposti i šutnje...Eto.
Eto kako neko može pomisliti da bi, pored svjetske produkcije, desetina hiljada ljudi i koncerta organizovanog do najsitnijeg detalja, Dino Merlin lažirao karte. Eto kakvi glupani moraju biti da ispred stadiona urlaju:
"Dino, lopove!"Ne, nije sramota ne znati. Sramota je biti toliko uvjeren u vlastitu glupost da je javno demonstriraš.
Kakve veze Dino ima s profiterima, klošarima koji u svemu vide priliku da zarade na tuđim emocijama, nesreći i suzama?
To su isti oni profili ljudi koji su nam u ratu prodavali hranu da bismo preživjeli po stotinu puta većim cijenama. Isti oni koji su nam za vrijeme korone prodavali testove, antibiotike i kisik...
To su profiteri. Klošari.
Najjadnija vrsta ljudi.
Najlakše je pljunuti onoga ko je uspio. To je, izgleda, naš omiljeni nacionalni sport. Uspjeh se ovdje ne prašta. Ovdje se uspješnima ne čestita, nego se traži prva prilika da ih se ispljuje po društvenim mrežama.
A Dino? Dopadalo se to nekome ili ne, Dino je najveća muzička zvijezda Balkana. Dino, pa sto praznih mjesta. Činjenica koju isfrustrirani pojedinci, koji od svojih života nisu napravili ništa, pokušavaju liječiti komentarima po društvenim mrežama.
Posebno su mi odvratni oni kojima je svaka tuđa veličina nepodnošljiva.
Neko je jednom zlonamjerno rekao da je Dino Merlin "bosanski Thompson". Ne. Bosna nema Thompsone,Cece ni druge koji popularnost grade na ratnim zločinima, ratnim zločincima, podjelama i mržnji.
Bosna ima svoje simbole dostojanstva, ljubavi i emocije. Mi imamo Dinu Merlina. Imamo Halida Bešlića. Imamo našu Hanku Paldum, kraljicu sevdaha.
Umjesto što tražite kamen za one koji nas predstavljaju najbolje i najljepše, dajte im aplauz za sve što su ostavili ljudima.Jer na kraju ostaju samo djela. Ostaju pjesme koje nas grle kada nam je najteže, koje se pjevaju na svadbama i u samoći, u radosti i u suzama.
Hvala ti, Dino, za svu sreću, ljubav i emociju koju si nam sinoć darovao.
Ono što sam sinoć doživjela bila je čarolija.Eto.⚜️🍀🇧🇦
Najlakše je sakriti se iza rečenice koja je postala univerzalni alibi za sve vrste beščašća:
"Odvojite umjetnost od umjetnika."
Ne. Ne kada neko negira genocid.
Ne kada javno vrijeđa žrtve.
Ne kada svojim riječima ili postupcima pokazuje prezir prema državi u kojoj želi zaraditi novac.
Tada to više nije pitanje muzike.
To je pitanje karaktera.
Pjevati 11. jula, na dan kada Bosna i Hercegovina oplakuje žrtve genocida u Srebrenici, nije "još jedan nastup". To je moralni izbor.
Tog dana majke spuštaju kosti svoje djece u zemlju. Cijela država diše sporije. U Potočarima muk, tišina i uzdah. A Alen Islamovic odluči da pjeva. Za honorar. I onda se čudi što ljudi osjećaju gađenje.
Postoje stvari koje novac ne može kupiti, ali ih može razotkriti. Može pokazati koliko neko može biti nečovjek.Kako kaže poslovica: "Prodali vjeru za večeru, obraz za cenera." Još je poraznije kada se u Sarajevu pokušava normalizirati dolazak ljudi poput Jelene Karleuše, koja je negirala genocid u Srebrenici, Vlade Georgijeva, koji je javno vrijeđao međunarodne presude o genocidu.
Ili Arkanove udovice, koja se nikada nije javno izvinila, kao srpska majka, majkama Bosne i Hercegovine za sve zlo koje je njen suprug učinio.
Ni jedno ljudsko izvinjenje za silovanja, ubistva i razaranja.
Ne možete gaziti po našim mrtvima, a očekivati aplauz živih. Ne možete vrijeđati istinu o Srebrenici, a očekivati da vas Sarajevo dočeka kao počasnog gosta. To nije osveta.
To je minimum dostojanstva.
Kao kćerka poginulog borca Armije Republike Bosne i Hercegovine i živi svjedok rata, ne želim slušati ni gledati nikoga ko vrijeđa masovne grobnice, logore, silovane žene, ubijenu djecu i hiljade bijelih nišana koji su cijena naše slobode.
Nije svaka šutnja neutralna.
To je duboko moralno posrnuće.
Neki ljudi nisu pogriješili jednom. Oni godinama svjesno biraju negirati bol drugih, relativizirati genocid i vrijeđati Bosnu i Hercegovinu.
To nije radikalizam.
To je civilizacijski minimum.
Jer postoje granice koje nijedan mikrofon, nijedan hit i nijedna puna dvorana ne mogu preći.
Granica se zove ljudskost.
Ko je pređe zbog novca, slave ili politike, neka ne očekuje poštovanje.
Jednostavno je..Il si insan il nisi.Eto.
Treba izgraditi Zid srama.
Na njemu treba ispisati sva imena onih koji su učestvovali u genocidu, onih koji su ga planirali, naredili, izvršili veličali i kasnije negirali.
Ispisati imena monstruma,ubica
Četnika,Fašista,zlotvora...
Na tom zidu moraju stajati i imena svih onih koji su imali moć da spriječe genocid, a nisu. Onih koji su Srebrenicu proglasili "zaštićenom zonom", a potom je ostavili nezaštićenom. Onih koji su donosili odluke iza zatvorenih vrata dok su hiljade ljudi odvođene u smrt.
Na tom zidu mora biti upisana i sramota embarga na uvoz oružja, kojim je napadnutom narodu uskraćeno pravo da se brani.
Dok su jedni imali tenkove, artiljeriju i logistiku, drugima je svijet poručio da umiru nenaoružani.
Danas dolaze u Potočare spuštenih glava, polažu cvijeće, izgovaraju pažljivo napisane govore i obećavaju da se "nikada više" neće ponoviti. Ali prazne riječi ne brišu odgovornost. Suze ne mogu oprati godine šutnje, kalkulacija i političkog kukavičluka.
Genocid nije pao s neba. Dogodio se zato što su zločinci ubijali, ali i zato što su mnogi drugi okrenuli glavu.
Zid srama treba ostati da svjedoči. Da djeca, unuci i praunuci čitaju imena tih monstruma i uče kako izgleda kada politika izda čovječnost, kada međunarodno pravo zataji, a ravnodušnost postane saučesnik zločina.Neka taj zid bude opomena cijelom svijetu da je šutnja pred genocidom također historijska sramota. Jer onaj ko je mogao spriječiti zločin, a nije učinio ništa, nosi teret odgovornosti koji vrijeme ne može izbrisati.Eto.
Dva najbolnija dana u mom životu su 10. juli, dan kada je ubijen moj tata i
11. juli, Srebrenica. 💔
Tabuti nisu politika. Tabut nije tema za televizijske rasprave, političke obračune ni jeftino skupljanje glasova. Tabut je nečiji život.
Tabut je nečije dijete. Nečiji otac. Nečiji brat. Nečiji dedo.Tabut sam I ja
Dijete šehida koje je ostalo bez svog oca. Dijete kojem je 10. jula srce puklo napola i nikada više nije zacijelilo. Možete osporavati presude. Možete osporavati broj žrtava. Možete falsifikovati historiju. Možete lagati svoju djecu i odgajati ih na lažima.Ali postoji jedno što nikada nećete moći osporiti.Bol.
Kako ćete majci koja već trideset godina grli mezar umjesto sina pogledati u oči? Kako ćete djetetu koje je odraslo bez oca dokazati da se zločin nije dogodio?
Jer postoje istine koje ne stanu ni u jednu presudu. One žive u ožiljcima ljudi koji su preživjeli.
Eh, kada bi riječi imale snagu da se iskupe za počinjeno zlo. Da pokušaju obrisati suzu majke, kćerke i supruge. Eh, kada bi mogle zaustaviti svaki uzdah koji se otme iz duše za voljenima. Eh, kada bi mogle vratiti samo jedan zagrljaj, jedan osmijeh...
Eh, kada bi mogle...Ne mogu.
Ali mogu donijeti makar malo pravde u majčino krilo. Mogu donijeti ono bez čega nema ni mira ni budućnosti.
Pravdu.Bosna i Hercegovina ima najtužniju kuću u Evropi.
Zove se Srebrenica.💔
A Srbija će tek onda napraviti civilizacijski iskorak kada bude imala snage da, bez kalkulacija, bez "ali" i bez relativizacije, kaže istinu, pokloni se žrtvama i usred Beograda podigne spomenik žrtvama genocida. Ne zato što će to neko tražiti, nego zato što je to minimum ljudskosti.
Jedno ljudsko izvinjenje.
Veliko poštovanje ženama iz organizacije Žene u crnom. Njihova minuta šutnje govori glasnije od hiljada govora punih poricanja.
Sramota je da ministri iz Republike Srpske danas nisu podržali da 11. juli bude Dan žalosti.
Iznenađenje bi bilo da su pokazali poštovanje prema žrtvama.
Sram da vas bude, na ovom i na onom svijetu.Historija će pamtiti ko je šutio pred genocidom,ko ga je negirao i ko je imao hrabrosti da se pokloni pred nevinim žrtvama.
Dobri ljudi, komšije, suosjećajte s nama. Uputite dovu ili molitvu da se ove napaćene duše smire.
Suzbijajmo zlo istinom, pravdom, dobrotom i ljubavlju.Da se nikada i nikome ne ponovi.Eto.🕊
Lijevo istok,desno zapad,mi u sredini
Izvozimo samo dušu okolini...Eto.
Idemoooo ljiljaniii ⚜️
Volim te 🇧🇦🍀🇧🇦
Dok su navijači Bosne i Hercegovine na američkim ulicama skandirali: "Free Palestine", negdje daleko, pod razorenim nebom Gaze, djeca su na ostacima porušenih domova crtala zastavu Bosne i Hercegovine i napisala:"We love Bosnia.
From Gaza, with love."
Postoje boli koje ne trebaju prevodioce.Zastava koju su nacrtale dječije ruke pismo je ispisano suzama, poruka da znaju da smo svim srcem i mislima uz njih.
Uvijek mi suze krenu kada vidim tu djecu.U njima vidim svoju generaciju. Vidim Sarajevo od 1992. do 1995. godine. Vidim podrume, granate, glad, redove za vodu, majke koje grle djecu kao posljednji štit od svijeta koji je odlučio da šuti.
Zato Bosna razumije Gazu.
Razumije kako izgleda kada nisi ni kriv ni dužan, a meta si nečije politike. Razumije kako izgleda kada ti ubiju dijete, siluju majku, zapale kuću, opljačkaju uspomene i pokušaju ukrasti pravo da postojiš.
I uvijek imam jedno pitanje.
Kako spavate? Da li uopšte spavate, vi koji bombardujete civile? Vi koji ubijate djecu? Da li svojoj djeci pričate da ste bili heroji? Da li ih učite da je hrabrost povući obarač na nemoćne? Da je junaštvo sravniti školu, bolnicu i obdanište?
Kako stresete sa sebe hiljade uzdaha? Kako progutate dječiju glad, njihove suze i posljednje poglede?
Kako operete ruke od pepela i usne od krvi?Postoje mrlje koje nijedna voda ne može oprati.
Vi ste monstrumi. Vi ste ubice djece.
A onda pogledam naše tribine. Ponosna sam.
Pjevaju se naši ljiljani.⚜️Pjesma kao
podsjetnik da čovjek može ostati čovjek čak i kada je prošao kroz pakao. Naši navijači šalju drugačiju poruku.Poruku solidarnosti.
Dok jedni poslije utakmice raspravljaju jel Jovo Srbin, jel golman Hrvat,a ko Bošnjak, neko dijete u Gazi nacrtalo je zastavu Bosne i Hercegovine jer je u njoj prepoznalo nadu. To je naša najveća pobjeda.
Fudbal traje devedeset minuta.
Ljudskost traje cijeli život.
Pun je teren ljudskih priča koje ne završavaju posljednjim zviždukom. Pun je simbolike. Pun lekcija koje ne govore o rezultatu, nego o dostojanstvu. O tome da čovjek vrijedi onoliko koliko osjeti tuđu bol.
Jer samo narod koji je preživio opsadu, logore, genocid i masovne grobnice zna da je najveći grijeh okrenuti glavu od tuđe patnje.
Ako nas naša prošlost nije naučila da stanemo uz djecu, uz civile i uz život, onda nas nije naučila ničemu.Eto.🫶
Cijeli svijet se ibreti. Igra se utakmica u Americi, a na tribinama kao da si na Koševu.Svijetom se širi miris ljiljana.
Svjetski mediji pišu o reprezentaciji koja je, uprkos svemu, ušla u globalni kadar s nečim što se ne može kupiti ni novcem, ni lobijem, ni marketinškim agencijama.
Pišu o reprezentaciji koja ima emociju.
Hvala svima, koliko god nas ima.
A ima nas, mašalla,i na terenu, i na klupi, i na tribinama, i na ulicama, i ispred malih ekrana.
Bosna nije velika. Bosna je vel'ka.
Eto.⚜️🍀
Zaista ne razumijem kako smo došli do toga da se nekome mora objašnjavati zašto su ljudska prava važna. Lijepo je i plemenito podržavati manjine. Neshvatljivo mi je da neko sebi daje za pravo da odlučuje kako će drugi živjeti, osjećati, voljeti ili se izjašnjavati. Posebno kada ti isti ljudi vrlo glasno traže da se niko ne miješa u njihove živote.Sloboda za mene, zabrane za tebe. Zanimljiva filozofija. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Otvoreni fašizam prema drugačijima gadi mi se iz dubine duše. Još više mi se gadi kada se pokušava predstaviti kao šatro briga za porodicu, tradiciju ili moral. Jer, ako je nečiji moral toliko krhak da ga ugrožava samo postojanje ljudi koji žive drugačije, onda problem vjerovatno nije u tim ljudima. Još mi je zanimljivije kako se neki predstavljaju kao veliki borci za moral. A prostitucija na svakom ćošku?To nije problem. Šeik Correli sa haremom žena? Ma, to je egzotika i tradicija. Razni oblici ponižavanja žena? Femicidi? Ali dvoje odraslih ljudi koji se vole? Proći ulicom držeći se za ruke? E, to je već katastrofa. Propast civilizacije.
Tu se pali alarm za spas društva.
Uvijek ću se zalagati za prava LGBT osoba. Uvijek ću se zalagati za prava manjina. Uvijek ću se zalagati za pravo svakog čovjeka da živi dostojanstveno, slobodno i bez straha. Ne želim živjeti u društvu u kojem većina odlučuje ko smije imati prava, a ko ne.Prihvatam da moja podrška LGBT zajednici nekome smeta. Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje. Ali isto tako neka prihvate da se meni gade homofobija, mržnja i otvoreni fašizam prema ljudima koji su drugačiji. Za mojim stolom i u mojoj blizini nema mjesta za one koji misle da su tuđa prava nešto o čemu se može glasati. Menii nije bitno da li je neko gej,hetero,crn, bijel,žut, vjernik,ateista ili bilo šta drugo. Bitno mi je samo jedno: da li je čovjek.
Zato moja podrška Bh. povorci ponosa nije podrška nekoj ideologiji, nego podrška ljudima. Podrška pravu na dostojanstvo. Podrška slobodi. Podrška ljubavi.Eto❤️
Kada je Sergej Barbarez preuzeo reprezentaciju Bosne i Hercegovine, govorili su da je nesposoban.
Pokeraš!Veze on nema! Trenerskog iskustva ni dana.Levat izgubit će svaku utakmicu. Neki su mu već nakon prve konferencije za medije spremali otkaz. Računali su: dvije utakmice, tri poraza i kraj priče.
Ali Barba ih je iznenadio. I to ne samo rezultatima. Iznenadio ih je karakterom, stavom i ogromnom ljubavlju prema grbu Bosne i Hercegovine.Sjećam se i njegovih suza kada je preuzeo kormilo reprezentacije. Sjećam se njegovih riječi: „Čekajte samo 12. juni...“
Mnogi su se tada podsmjehivali. Danas šute.Jer šta da kažu?
Kako će ga svrstati?
U koju će ga fioku ugurati?
Koju će mu etiketu zalijepiti?
Majka mu je polu-Hrvatica, polu-Muslimanka. Otac pravoslavni Srbin. Supruga Hrvatica.
Originalni Bosanac i Hercegovac. 🇧🇦
Ljudi poput Barbareza ruše cijelu filozofiju onih koji godinama pokušavaju objasniti da čovjek mora pripadati samo jednom toru, jednoj podjeli, jednoj etiketi.
Ne mogu mu ništa. I baš zato šute.
Isto kao što šute kada Edin Džeko ode u kafanu, sjedne s rajom, zapjeva i popije koju. Zašto njemu ne govore ono što tako lako govore drugima? Zašto ga ne nazovu Čafirom?
Šute. Licemjeri.Kukavice.
Jer Džeko je institucija. Simbol države. Kapiten kojeg narod poštuje i voli. Džeko je, kao i Halid, duša ovog naroda.Upravo to licemjerje najviše me nervira.Uvijek su hrabri kada treba udariti na nekoga za koga misle da je slabiji. Ali kada taj isti čovjek uspije, kada pokaže karakter, kada ostvari rezultat i iza sebe ima podršku naroda,tada postanu nijemi.
Iz mog ugla, mi smo već pobijedili.
Barbarez, Džeko, Emir Spahić i ostali naši ljiljani vratili su nam nešto što je godinama nedostajalo.Ponos.
Dostojanstvo.Emociju.
Ponovo imam osjećaj da na terenu gledam ljude koji nose grb zato što ga vole i poštuju.Oni predstavljaju onu Bosnu i Hercegovinu koju ja volim. Zemlju koja ne pita kako se ko zove, gdje klanja, kako se krsti ili kojoj stranci pripada. Zemlju u kojoj čovjek vrijedi onoliko koliko vrijede njegov karakter, rad,red,obraz,čast,inat i ljubav prema svojoj domovini...Eto.
🇧🇦⚜️ Jedna si jedina. ⚜️🇧🇦






