Zvonimir Despot

Vidimo se i ove godine na Interliberu!

Plenković govori o Miši Kovaču, Milanović šuti, a Hrvatsku potresa novi sigurnosni skandal! Andrej Plenković i Zoran Milanović već više od dvije godine nisu riješili imenovanje ravnatelja SOA-e, a Hrvatski sabor u međuvremenu je u tijelo koje nadzire obavještajne službe imenovao čovjeka koji je pod pseudonimom politički savjetovao pokret protiv Vučićeve vlasti u Srbiji! Profesor je danas podnio ostavku, ali političari koji su ga imenovali zasad nisu ponudili uvjerljivo objašnjenje. I eto još jednog hrvatskog skandala u kojemu se točno zna tko je odlučivao, ali se odgovornost pokušava izgubiti u političkoj magli. Premijer Plenković jučer je na Poljudu govorio o Miši Kovaču, njegovim pjesmama i uspomenama. I neka je, Mišo je zaslužio poštovanje. Ali bilo bi dobro da premijer s jednakom spremnošću govori i o problemima nacionalne sigurnosti. Pogotovo kada je riječ o njegovoj vlastitoj odgovornosti. Jer vođenje države nije samo niz protokolarnih nastupa, političkih poruka i samohvale o stabilnosti Hrvatske. Povod novom skandalu ostavka je Aleksandra Maršavelskog, profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta, kojega je Hrvatski sabor 15. srpnja ove godine imenovao članom Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Maršavelski je pod pseudonimom „Prijatelj studenata” savjetovao srbijanski studentski pokret u političkoj borbi protiv Aleksandra Vučića. Nije se ograničio na izražavanje stavova, nego je sudjelovao u raspravama o političkom organiziranju, izbornim listama i strategiji djelovanja. Svatko ima pravo kritizirati Vučića, podržavati demokratske promjene i politički se angažirati. Ali član tijela koje nadzire hrvatske obavještajne službe nije običan politički komentator. Njegovo sudjelovanje u političkim procesima druge države otvara ozbiljna pitanja o primjerenosti takvog angažmana javnoj dužnosti. To nije dokaz špijunaže ili nezakonitosti, ali jest razlog za preispitivanje kriterija po kojima je imenovan. Tko ga je predložio? Tko je provjeravao njegovu prikladnost? Što su znali saborski zastupnici koji su podržali njegovo imenovanje? Hrvatski sabor nije poštanski ured za potvrđivanje imena koja mu netko dostavi. On snosi političku odgovornost za ljude koje bira u tijela zadužena za nadzor sigurnosnog sustava. A u pozadini svega stoji još jedan ozbiljan problem hrvatske države. Od 1. rujna 2024., kada je Daniel Markić otišao na novu dužnost u europskom obavještajnom sustavu, SOA nema imenovanog ravnatelja. Agencijom rukovodi zamjenik Hrvoje Omrčanin i ona nastavlja raditi, ali Plenković i Milanović, koji imaju ključnu zakonsku odgovornost za imenovanje ravnatelja, javnosti još nisu ponudili zadovoljavajuće objašnjenje tako dugog zastoja. I to u vremenu rata u Ukrajini, stranih obavještajnih operacija, kibernetičkih prijetnji i političkih napetosti na zapadnom Balkanu. Nacionalna sigurnost nikada nije bila pitanje političkog prestiža dvojice državnih čelnika, nego njihove odgovornosti prema zemlji koju vode. Plenković se poziva na stabilnost svoje vlasti, Milanović na zaštitu nacionalnih interesa. Ali stabilnost se ne dokazuje govorima, a nacionalni interesi ne brane se političkim prepucavanjima. Ako postoje razlozi zbog kojih imenovanje nije dovršeno, građani zaslužuju objašnjenje u granicama koje dopušta zaštita sigurnosnih podataka. Slučaj Maršavelski i pitanje ravnatelja SOA-e nisu dokazano povezani, ali razotkrivaju dva problema političke odgovornosti. Hrvatski sabor mora objasniti kako bira ljude koji nadziru obavještajne službe, a predsjednik Vlade i predsjednik Republike zašto nisu riješili imenovanje njihova ravnatelja. U Hrvatskoj se političari vole zaklinjati u državu, institucije i nacionalne interese. Ali kada treba objasniti konkretne odluke i propuste, odgovornost se prebacuje na procedure, odbore i druge dužnosnike. Jedan profesor podnese ostavku, političari nastave dalje, a javnost ostaje bez odgovora. Plenkoviću nitko ne zamjera što je govorio o Miši Kovaču. Ali predsjednik Vlade mora biti spreman jednako otvoreno govoriti i o ozbiljnim pitanjima nacionalne sigurnosti. A Milanović ne može izbjegavati svoj dio odgovornosti samo zato što s premijerom godinama vodi politički rat. Jer skandal nije samo u tome što je jedan profesor pod pseudonimom savjetovao politički pokret u Srbiji. Skandal je i u tome što institucije koje su ga imenovale još nisu objasnile vlastite odluke, dok državni vrh ostaje dužan odgovore o vođenju sigurnosnog sustava. Hrvatska nema problem s nedostatkom političara koji se zaklinju u nacionalnu sigurnost. Ima problem s političarima koji o njoj vole govoriti, ali teško prihvaćaju odgovornost kada treba položiti račun.i

Sretno, JD Vance, na predsjedničkim izborima 2028. godine! Amerikanci su na jučerašnjim izborima republikancima oduzeli kontrolu nad oba doma Kongresa i poslali snažnu poruku nezadovoljstva Trumpovom politikom. Ali ovaj poraz posebno je neugodan za Vancea. On nije samo Trumpov potpredsjednik nego i njegov politički nasljednik, još veći luđak od samog Trumpa, čovjek koji računa da će 2028. preuzeti Bijelu kuću i nastaviti MAGA politiku. Sada se suočava s ozbiljnim problemom: kako uvjeriti Amerikance da mu povjere predsjednički mandat nakon što su upravo tako uvjerljivo kaznili administraciju čiji je jedan od glavnih predstavnika Vance je svoju političku budućnost vezao uz Trumpa. A kada se urušava politička potpora Trumpovu projektu, posljedice ne može izbjeći ni njegov nasljednik. Izbori 2028. još su daleko, ali republikanski poraz 2026. ozbiljno je upozorenje čovjeku koji je računao da mu je put prema Bijeloj kući već otvoren.

CRNOGORCI SU U BRUXELLESU EUROPLJANI, A KOD KUĆE SLAVE JNA I „USTAŠE” IZ 1991.! Crna Gora želi što prije u Europsku uniju. Njezini političari govore o europskim vrijednostima, dobrosusjedskim odnosima, pomirenju, demokraciji i zajedničkoj europskoj budućnosti. Bruxelles im plješće, pregovaračka poglavlja se zatvaraju, a Podgorica se predstavlja kao predvodnik europskih integracija na zapadnom Balkanu. A onda pogledate dokumentaciju koja otvara pitanje što se zapravo financira novcem jednog podgoričkog javnog poduzeća. U dopisu upućenom poduzeću Deponija iz Podgorice traži se financijska potpora inicijativi kojom se veliča pripadnik JNA poginuo 1991. na hrvatskom ratištu. U obrazloženju se govori o njegovoj borbi protiv, pazite sad, „novopovampirenog ustaštva 1991. godine”! Dakle, Hrvatska, današnja članica Europske unije i NATO-a, u takvom se tekstu ponovno prikazuje kroz propagandnu matricu kojom je svojedobno opravdavana agresija JNA na Hrvatsku. I tu dolazimo do politički posebno zanimljivog dijela. Direktor podgoričke Deponije Aleksandar Božović politički je dužnosnik Demokratske Crne Gore, stranke koja sudjeluje u vlasti u Podgorici. Gradom upravlja Saša Mujović iz Pokreta Europa sad, stranke čijem većem političkom projektu pripada crnogorski premijer Milojko Spajić. Na dostavljenoj preslici dopisa nalazi se prijamni pečat Deponije, a pri dnu je rukopisna oznaka koja može upućivati na 300 eura. Je li taj iznos stvarno isplaćen, mora se utvrditi u poslovnoj dokumentaciji. Ali već sama činjenica da ovakav zahtjev stiže u javno poduzeće otvara vrlo ozbiljna pitanja. Kakvi su to proeuropski standardi ako se javnim novcem podupire veličanje JNA i ratna propaganda protiv države koja je već članica Europske unije? Je li europsko pomirenje to da u Bruxellesu govorite o dobrosusjedstvu, a kod kuće tolerirate prikazivanje hrvatskih branitelja kao ustaša? Je li europska vrijednost održavanje mitologije iz vremena Miloševićeve ratne politike? I trebaju li hrvatski porezni obveznici, koji također financiraju europske institucije i programe pomoći kandidatima, šutjeti o tome? Nitko Crnoj Gori ne osporava pravo da čuva uspomenu na svoje mrtve. Ali postoji golema razlika između dostojanstvenog sjećanja na poginulog čovjeka i financiranja političke interpretacije koja rehabilitira ratnu propagandu JNA. Pogotovo kada se za takvo što traži novac javnog poduzeća. Hrvatska je podržavala europski put Crne Gore. I treba podržavati njezinu demokratsku i europsku budućnost. Ali ta podrška ne može značiti da se mora prešutjeti svaki pokušaj povijesnog revizionizma na račun hrvatske države i Domovinskog rata. Europska unija nije samo tržište, fondovi i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Europske integracije podrazumijevaju i političku odgovornost, poštovanje susjeda te spremnost na suočavanje s vlastitom prošlošću. Zato bi bilo vrlo korisno da direktor Deponije, gradonačelnik Podgorice i crnogorska vlast jasno odgovore je li ova donacija odobrena, tko ju je odobrio i smatraju li sadržaj dopisa spojivim s europskim vrijednostima koje svakodnevno zagovaraju. Jer ne može se istodobno tražiti mjesto za europskim stolom i održavati propagandni rječnik kojim se 1991. opravdavala agresija na Hrvatsku. A Hrvatska bi konačno trebala jasno poručiti: podrška ulasku Crne Gore u EU nije bjanko ček za prešućivanje falsificiranja hrvatske povijesti. Europa nije samo pitanje kamo želite ući. Europa je i pitanje od koje ste se prošlosti doista spremni odmaknuti.

Zanimljive reakcije na izborni poraz republikanaca u SAD-u dolaze iz Rusije. Dio ruskih prorežimskih komentatora i vojnih blogera otvoreno izražava zabrinutost zbog mogućih posljedica za ruske interese i daljnji tijek rata u Ukrajini. „Amerika ne može pomoći Rusiji. Trump ne može pomoći Putinu“, poručuje jedan od komentatora. Ruski kanali Rybar, Military Observer i Fighterbomber upozoravaju da bi jačanje demokrata u Kongresu moglo ozbiljno ograničiti Trumpov manevarski prostor u pregovorima s Putinom, otežati ublažavanje sankcija i otvoriti mogućnost snažnije američke potpore Ukrajini. Pojedini komentatori već razmatraju i mogućnost da nakon Trumpa 2029. u Bijelu kuću dođe predsjednik znatno oštriji prema Moskvi. Sve to pokazuje da su određeni ruski politički i propagandni krugovi polagali velika očekivanja u Trumpovu politiku, osobito kada je riječ o odnosima Washingtona i Moskve te mogućem završetku rata u Ukrajini. Naravno, američki izbori sami po sebi neće odlučiti rat. Trump i dalje ima znatne predsjedničke ovlasti, a stanje na bojištu ostaje presudno. Ali politička poruka ovih reakcija vrlo je zanimljiva: dio ruskih komentatora očito je vjerovao da bi Trump mogao pomoći Moskvi ostvariti neke ciljeve koje ruska vojska nije uspjela postići na bojištu. Sada se takva očekivanja suočavaju s novom američkom političkom stvarnošću. A to za Putina svakako nije dobra vijest.

Žuti manijak je tako izgubio u nekim državama da je jedan naš komentator rekao "to vam je kao da Možemo pobijedi u Imotskom" 😂😂😂

Trump, danas: „Nisam bio na glasačkom listiću, a da jesam, pobijedili bismo uvjerljivom većinom!” Trump, jučer: „Tražim od svih da se pretvaraju da sam na glasačkom listiću, a na neki način i jesam.”

Trump izgubio Kongres, SAD ulazi u dvije godine političkog rata Donald Trump i republikanci izgubili su kontrolu nad američkim Kongresom. Na međuizborima 3. studenoga demokrati su osvojili većinu i u Senatu i u Zastupničkom domu, ostvarivši pobjede čak i u tradicionalnim republikanskim uporištima poput Teksasa, Kansasa i Južne Karoline. Time je završilo razdoblje u kojem je Trump imao republikansku većinu u oba doma Kongresa i znatno slobodnije provodio svoju politiku. Američki birači promijenili su odnos snaga u Washingtonu na polovici njegova drugog mandata. A Trumpova reakcija? Umjesto preuzimanja političke odgovornosti, ustvrdio je da bi republikanci uvjerljivo pobijedili da je on osobno bio na glasačkom listiću. Istodobno je poručio da prihvaća rezultate i da može surađivati s demokratima, ali je najavio i odlučno korištenje predsjedničkih ovlasti, uključujući veto. To je proturječje koje će vjerojatno obilježiti nastavak njegova mandata: spremnost na suradnju u izjavama, ali i odlučnost da ne dopusti demokratima preuzimanje političke inicijative. Zašto su republikanci izgubili? Odgovor treba tražiti ponajprije u nezadovoljstvu američkih birača. Trump je obećavao gospodarski prosperitet, niže troškove života i prekid američkog sudjelovanja u ratovima. Umjesto toga, mnoge Amerikance opterećuju visoke cijene, gospodarska nesigurnost i posljedice rata s Iranom. Izbori su pokazali da Trumpova osobna popularnost među njegovim najvjernijim pristašama nije dovoljna da republikancima osigura pobjedu u cijeloj zemlji. No važnije od samog izbornog poraza jest ono što slijedi. Trumpu mandat završava 20. siječnja 2029., a do tada će morati djelovati uz Kongres pod demokratskom kontrolom. Njegovi zakonski prijedlozi mogu biti blokirani, imenovanja sudaca i visokih dužnosnika otežana, a demokrati će moći pokretati istrage o radu administracije, predsjednikovim poslovnim interesima i mogućim zlouporabama ovlasti. Nije isključen ni novi pokušaj opoziva, premda bi za Trumpovu smjenu bila potrebna dvotrećinska većina u Senatu. Ali Trump nije ostao bez moći. Zadržava predsjednički veto, izvršne ovlasti, zapovjedništvo nad oružanim snagama i velik utjecaj na vanjsku politiku. Upravo zato pred Amerikom nije nužno razdoblje političkog smirivanja. Naprotiv, moguć je dugotrajan sukob Bijele kuće i Kongresa, uz blokade proračuna, međusobne optužbe i borbu za kontrolu nad državnim institucijama. Posebna priča bit će Republikanska stranka. Trump se više ne može kandidirati za predsjednika, a izbori 2028. sve su bliže. Republikanci će morati odlučiti mogu li nastaviti politički živjeti isključivo od Trumpova imena ili trebaju izgraditi novu generaciju vodstva. Njegov politički utjecaj neće nestati preko noći, ali borba za nasljedstvo neizbježno će otvoriti unutarnje sukobe. Za Europu i Hrvatsku to znači još dvije godine nepredvidljivih odnosa s Washingtonom. Trump će i dalje odlučivati o važnim pitanjima NATO-a, Ukrajine, trgovine i međunarodne sigurnosti, ali će pritom biti suočen s ozbiljnim unutarnjopolitičkim ograničenjima. Američki birači nisu smijenili Trumpa. Oduzeli su njegovoj stranci kontrolu nad Kongresom. A sada počinje možda najvažniji dio njegova drugog mandata: hoće li prihvatiti ograničenja vlasti ili će preostale dvije godine pretvoriti u neprekidan sukob s političkim protivnicima? Jer jedno je osvojiti Bijelu kuću. Sasvim je drugo vladati kada vam birači oduzmu većinu u Kongresu.

Država bez glave, sustav bez stida ili kako su Milanović i Plenković hrvatsku sigurnost pretvorili u seosku komediju Ako je slučaj zagrebačkog profesora koji se u Beogradu igra skrivača pod pseudonimom „Prijatelj studenata“, dijeli lekcije po tamošnjim televizijama, a potom hladno zasjedne u saborsko Vijeće za građanski nadzor tajnih službi išta dokazao, onda je to sljedeće: hrvatski sigurnosno-obavještajni sustav je teško komprtomitiran. Ovdje više nitko ne treba trošiti riječi na amaterizam pojedinca koji je pobrkao obavještajni rad s vlastitim egom. Pravi krivci i jedini stvarni nositelji ove državne sramote imaju ime i prezime: Andrej Plenković i Zoran Milanović. Nakon odlaska Daniela Markića u srpnju 2024. godine, SOA-om privremeno rukovodi zamjenik ravnatelja Hrvoje Omrčanin. Vlada i Ured predsjednika tada su se usuglasili da Omrčanin vodi agenciju do imenovanja novog ravnatelja — privremeno rješenje koje, evo, u srpnju 2026. godine ulazi u svoju treću godinu. Više od dvije godine ključna tajna služba u državi nema ravnatelja u punom, trajnom mandatu. Zašto? Zato što Plenković i Milanović već godinama vode jadni, iskompleksirani rat dvaju ega u kojem je nacionalna sigurnost samo kolateralna žrtva. Dok se oni preko medija prepucavaju oko toga tko je kome poslao koje pismo i tko će čijeg kandidata blokirati, ključna agencija vozi na tehničkom mandatu, a kroz sigurnosne provjere prolaze ljudi od kojih se javno ograđuju i srbijanski profesori. Gdje je u cijeloj priči bila SOA pod ovim privremenim vodstvom? Odgovor na to pitanje leži na stolu dvojice ljudi koji potpisuju čelna imenovanja u ovoj državi. Ako SOA nije znala za javna gostovanja i političke izlete čovjeka kojem daje prolaznu ocjenu na sigurnosnoj provjeri, onda te provjere služe jedino kao skupi toaletni papir. Ako je SOA sve znala, pa prešutjela da bi se zadovoljila nečija kadrovska križaljka, onda je služba izravno kompromitirana. No, najsramotniji dio te jednadžbe je činjenica da je SOA uopće dovedena u poziciju da služi kao moneta za potkusurivanje u trajnom "v.d." stanju. Dok srbijanska BIA trlja ruke i besplatno dobiva idealno strašilo za svoje domaće teorije zavjere, a regija nam se podsmijava, Plenković i Milanović – šute. Nema izvanrednih tiskovnih konferencija, nema preuzimanja odgovornosti, nema objašnjenja građanima. Postoji li u tom dvojcu bar zrno elementarnog stida? Plenković dopušta da njegova saborska većina izglasava i amenuje lica koja narušavaju ugled države, pretvarajući se da Banski dvori s tim nemaju ništa. Milanović pak uskraćuje suglasnosti, blokira imenovanja i glumi vrhovnog zaštitnika Ustava, dok mu se pred nosom rasipa obavještajni aparat kojem bi po funkciji morao biti jamac stabilnosti. To što nam nadzorna tijela vode ljudi bez trunke samokritike nije slučajnost – to je izravan rezultat vladavine dviju političkih sujeta koje su državu pretvorile u vlastiti privatni poligon. Plenković i Milanović od SOA-e su napravili privremeni kućni savjet u kojem "v.d." stanje traje dulje nego prosječni ministarski mandati, od sigurnosnih provjera napravili su farsa-test, a od Hrvatske državu kojoj se susjedne službe smiju uz kavu. Vrijeme je da prestanu glumiti uvrijeđene veličine i odgovore na jednostavno pitanje: koliko još obavještajnih pljuski Hrvatska mora primiti da bi njih dvojica napokon imenovali ravnatelja i počeli raditi posao za koji su plaćeni?

Poljska lekcija na zagrebačkim ruševinama: Wrocław je imao viziju, a Zagrebu je trebala tragedija Fotografija koja ovih dana kruži društvenim mrežama, a prikazuje istu ulicu u poljskom Wrocławju 2007. i 2026. godine, nije samo vizualna atrakcija. Ona je izravna, šamarčina u lice svim zagrebačkim gradskim upravama u posljednjih trideset godina. Gornji kadar iz 2007. prikazuje sivo, oronulo i gnjilo gradsko tkivo — prizor koji je svakom Zagrepčaninu dobro poznat jer u njemu živi desetljećima. Donji kadar iz 2026. prikazuje čudo: besprijekorno obnovljene secesijske i historicističke fasade, uređene nogostupe, ulični red i urbanu kulturu na kojoj bi pozavidjele i najbogatije zapadnoeuropske metropole. Poljaci su uzeli EU fondove, osmislili jasne modele sufinanciranja, uveli nultu toleranciju za divljačke grafite i od zapuštene periferije napravili spomenik vlastitoj baštini. A gdje je tu Zagreb? Zagreb je u teškoj, neporecivoj sramoti. Najpoželjniji i najskuplji kvadrat u državi — onaj u Donjem i Gornjem gradu — godinama je podsjećao na kulise za snimanje filmova o Drugom svjetskom ratu. Desetljećima se po metropoli prosipala demagogija kako su fasade "privatno vlasništvo stanara", dok su se milijuni iz spomeničke rente trošili bez ikakvog plana, reda i vizije. Čekalo se da komad žbuke nekome padne na glavu da bi se uopće postavila zaštitna skela. I tu dolazimo do najporaznije, najtragičnije činjenice: da nije bilo katastrofalnih potresa 2020. godine, u Zagrebu se ni danas ne bi obnavljalo gotovo ništa. Kakva je to gradska i nacionalna politika u kojoj je potrebna prirodna katastrofa, u kojoj moraju ginuti ljudi i rušiti se domovi da bi se netko sjetio pokrenuti skelarske radove? Trenutna građenja i obnove po gradu nisu plod nikakve estetske osviještenosti, urbane strategije ili iznenadne ljubavi prema zagrebačkoj arhitekturi. To je izravna posljedica golog prisilnog mehanizma postpotresne sanacije i europskih rokova za potrošnju novca. Da stvar bude gora, čim se skela skine i fasada zasja, zagrebački komunalni sustav ponovno zakaže. Zgrade se ne štite anti-grafit premazima, nadzornih kamera nema dovoljno, a vandalizam i šaranje proglasi se "gradskim šarmom". U Wrocławju se obnovljeno čuva i održava; u Zagrebu se prepušta prvom huliganu sa sprejem u ruci. Propast nije neizbježna, niti su Poljaci pametniji ili puno bogatiji od nas. Razlika je samo u tome što su oni imali plan, a mi smo čekali da nas pogodi potres. I zato je sudbina zagrebačkih pročelja naša zajednička sramota — dokaz kako izgleda grad kad njime vlada nemar, a obnavlja ga jedino viša sila.

Operacija „Prijatelj studenata“ ili kako je saborski nadzornik obavještajaca ispao koristan idiot srbijanske BIA-e Dok su Aleksandar Vučić i njegovi režimski mediji već godinama halucinirali o svemoćnoj hrvatskoj SOA-i koja iz sjene upravlja prosvjedima u Srbiji i ruši tamošnji ustavni poredak, stvarnost ih je demantirala na najsmješniji, ali za Hrvatsku najsramotniji mogući način. Dobili smo priču o paradiplomatskom amaterizmu iz kućne radinosti koja bi bila zabavna da u njoj glavnu ulogu ne igra čovjek koji je u Hrvatskom saboru imenovan da nadzire rad naših tajnih službi. Aleksandar Maršavelski, izvanredni profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, sam se u beogradskim medijima pohvalio kako je pod pseudonimom „Prijatelj studenata“ pisao političke strategije, krojio oporbene liste i obilazio blokirane fakultete po Beogradu. Čovjek je očito umislio da je Lawrence od Arabije balkanskog aktivizma, no ogoljen od svojih akademskih titula, ostavlja dojam diletanta koji bi bez obiteljskog zaleđa i političkog guranja vjerojatno pisao rješenja za komunalni otpad u Dugom Selu. Međutim, vrhunac ovog tragikomičnog spektakla nastaje kada Maršavelski odlučuje javno kapitalizirati svoje „revolucionarne zasluge“. U trenutku potpunog gubitka dodira s realnošću, on objavljuje javno pismo u beogradskom listu Danas, ponosno navodeći imena uglednih beogradskih profesora kao svojih domaćina i suradnika u toj navodnoj tajnoj operaciji. Odgovor s druge strane Dunava stigao je brzinom munje i pretvorio se u javni šamar. Prozvani srpski profesori i akademska zajednica odmah su ga javno demantirali, doslovno operući ruke od njega i njegovih bolesnih ambicija. Ljudi su ga naprosto poklopili, poručivši mu da prestane izmišljati i graditi vlastiti obavještajni mit preko njihovih leđa, dok se oni u Beogradu suočavaju s posljedicama stvarne, a ne salonske političke borbe. Problem iz lokalnog akademskog trača postaje prvorazredni sigurnosni skandal u srpnju 2026. godine. Upravo tada, Hrvatski sabor imenuje Maršavelskog u Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Dakle, čovjek koji dobiva pristup najosjetljivijim podacima hrvatskog obavještajnog aparata istovremeno u Beogradu fura ilegalu, glumi vođu obojene revolucije i piše pisma od kojih se ograđuju čak i oni kojima je navodno pomagao. Tu dolazimo do ključnog obavještajnog apsurda koji graniči s ludilom. Vučićevi mediji vrište o hrvatskim špijunima, dok srbijanska BIA zapravo mirno sjedi, pije kavu i prati svaki korak „Prijatelja studenata“. Za službu koja pod strogim nadzorom drži svaki akademski i oporbeni džep u Beogradu, lociranje profesora iz Zagreba koji se igra skrivača bio je posao za pripravnike. BIA ga je pustila da rovari jer im je trebao točno takav profil – idealno strašilo kojim će domaćoj javnosti dokazati da „ustaške snage“ i strani agenti stvarno ruše srpsku državu. Maršavelski im se sam servirao na pladnju i odradio posao korisnog idiota za srbijanski režim. S druge strane, gdje je u toj priči bila naša SOA? Ako je hrvatska služba znala što njezin budući nadzornik radi po beogradskim kuloarima i to prešutjela, onda je suučesnik u neviđenoj kompromitaciji države. Ako stvarno nije znala – a sudeći po svemu, zateklo ih je kao i ostatak javnosti – onda je to zastrašujući dokaz da su naše sigurnosne provjere za ključne državne funkcije obična farsa. Kako je moguće da kandidat prođe rešeto sigurnosnih agencija, a da nitko ne uoči da čovjek u slobodno vrijeme vodi privatne paraobavještajne operacije u susjedstvu? Ovaj skandal pokazao je svu bijedu domaće političke kadrovske križaljke gdje se u osjetljiva tijela guraju podobni i umreženi, umjesto stabilnih i stručnih. Maršavelski je htio ući u povijest kao mozak srpske revolucije, a ušao je kao ustavnopravni diletant koji je osramotio institucije vlastite države. Dok se on igrao tajnog agenta, BIA je skupljala bodove, Vučić je dobio dokaz za svoje teorije zavjere, srpski profesori su ga javno ismijali, a Hrvatska je ispala sigurnosno neozbiljna država čije nadzorne odbore vode ljudi s viškom ambicije i manjkom elementarne samokritike.

Dnevnik Nove TV pokrenuo je i vlastiti podcast. U prvoj epizodi urednica vanjske politike i komentatorica Nove TV Ivana Petrović ugostila je prof. dr. sc. Mirka Bilandžića, vodećeg stručnjaka za međunarodnu i nacionalnu sigurnost te geopolitiku te autora Despot infinitusa. Napokon netko na TV-u tko zna što govori! Bilandžić je bez rukavica secirao aktualni sigurnosni kaos u svijetu, događaje u regiji i stanje unutar hrvatskih institucija. Cijeli pocast na linku, na kraju teksta - dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/…

VUČIĆ JE IZGUBIO VLAST, A NJEGOVIM POSLOVNIM MILIJARDERIMA POČELI SU SE OTVARATI TREZORI Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka doživjeli su 25. listopada najteži politički poraz otkako su 2012. preuzeli vlast u Srbiji. Nakon četrnaest godina SNS je izgubio kontrolu nad parlamentarnom većinom, a Srbija se našla pred smjenom vlasti. I upravo u tim danima počelo se urušavati financijsko carstvo Davora Macure, poduzetnika kojeg se godinama povezivalo s Vučićevim političkim krugom. Alta banka ostala je bez dozvole za rad, a njezin vlasnik završio je u rukama istražitelja zbog sumnje na iznošenje gotovo 400 milijuna eura iz bankovnog trezora. Je li riječ samo o spektakularnom bankarskom skandalu ili se s odlaskom SNS-a s vlasti počinje otkrivati i financijska pozadina jednog političko-poslovnog sustava koji je četrnaest godina rastao uz državu? Davor Macura, čovjek koji je od mjenjačnice u beogradskom Zemunu izgradio financijsku grupaciju s bankama, platnim institucijama i trgovačkim lancima, uhićen je zbog sumnje da je iz trezora vlastite banke nezakonito iznio oko 45 milijardi dinara, odnosno približno 383 milijuna eura. To tvrdi srbijansko Tužiteljstvo za organizirani kriminal. Krivnja mu nije dokazana, ali brojka je takva da zahtijeva objašnjenje ne samo od njega nego i od svih koji su godinama nadzirali poslovanje banke. Kako je moguće da vlasnik banke, prema sumnjama istražitelja, ulazi u trezor i iznosi stotine milijuna eura? Gdje su bile unutarnje kontrole? Gdje je bila Narodna banka Srbije? Tko je pregledavao bilance, provjeravao likvidnost i utvrđivao stvarno stanje novca? Ako se sumnje potvrde, neće biti dovoljno osuditi nekoliko ljudi. Trebat će objasniti kako je takvo poslovanje uopće moglo trajati. Macurin uspon nije se odvijao u gospodarskoj praznini. Alta banka poslovala je s velikim srbijanskim javnim sustavima, među kojima je i Elektroprivreda Srbije. To samo po sebi nije dokaz pogodovanja ni kriminala. Ali kada banka tako brzo raste zahvaljujući i velikim državnim poslovima, javnost ima pravo znati prema kojim su kriterijima ti poslovi dodjeljivani i kakvu su korist donosili njihovim sudionicima. Upravo se tu otvara politička dimenzija slučaja. Macuru su mediji godinama opisivali kao poduzetnika bliskog SNS-u. Nije dokazano da su izborni rezultati prouzročili propast banke. Ali politički preokret nameće neugodno pitanje: koliko je financijskih i poslovnih odnosa u Srbiji bilo održivo zahvaljujući tržištu, a koliko zahvaljujući političkoj moći? I hoće li se sada, kada je SNS izgubio većinu, početi otvarati dokumentacija koja dosad nije bila dostupna javnosti? A onda dolazimo do Hrvatske. Fortenova je 13. listopada službeno završila prodaju svojega maloprodajnog poslovanja u Srbiji upravo Alta Retailu, društvu iz Macurine poslovne grupacije. Prodano je više od 300 trgovina, među kojima su Idea, Roda i Mercator, zajedno s povezanim društvima i približno 6750 zaposlenih. Samo 17 dana poslije Alta banka izgubila je dozvolu za rad. Kakva slučajnost! Ili ipak događaj koji zaslužuje mnogo ozbiljnije istraživanje od obične poslovne vijesti? Koliko je Fortenova dobila za taj posao? Odakle Alta Retailu novac za kupnju? Je li transakcija u cijelosti plaćena? Je li kupnja financirana kreditima, zajmovima povezanih društava ili nekim drugim aranžmanima? Jesu li postojala jamstva i zalozi? I jesu li ljudi koji su zaključivali posao znali za financijske teškoće banke koja je bila dio iste grupacije? Na ta pitanja zasad nemamo javno objavljene odgovore. To ne znači da je transakcija bila nezakonita. Ali posao takve veličine, zaključen neposredno prije sloma povezane banke, ne bi smio ostati izvan ozbiljnog interesa hrvatske gospodarske javnosti. Fortenova tvrdi da su ispunjeni svi uvjeti kupoprodajne dokumentacije. U redu. Onda ne bi trebalo biti teško javnosti razjasniti je li kupoprodajna cijena u cijelosti naplaćena i postoje li još kakve financijske obveze. Jer ovdje nije riječ o prodaji nekoliko kioska, nego o velikom trgovačkom sustavu, tisućama zaposlenih i dobavljačima među kojima su i hrvatske tvrtke. Slom banke već je izazvao regulatorne intervencije u financijskim društvima povezane grupacije u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Pitanje je hoće li se financijski pritisak prenijeti i na trgovačka društva. Ona nisu automatski propala niti postoje dokazi da su prestala uredno poslovati. Međutim, dobavljače ne zanima tko je čiji politički prijatelj. Njih zanima hoće li naplatiti isporučenu robu. Slučaj Alta banke zato je mnogo veći od uhićenja jednog bankara. On otvara pitanje odnosa politike, državnog novca, bankarskog nadzora i privatnog bogaćenja u Srbiji tijekom Vučićeve dugogodišnje vlasti. Ali otvara i pitanje odgovornosti velikih kompanija koje su poslovale s grupacijom čija je ključna banka završila pred stečajem. Ne treba unaprijed nikoga proglašavati krivim. Ali jednako tako ne treba prihvaćati ni zgodnu priču da je sve ovo iznenadni problem jedne banke. Financijska institucija ne naraste preko noći, ne dobiva velike poslove preko noći i ne ulazi u regionalne akvizicije bez niza poslovnih, regulatornih i financijskih odluka. Netko je te odluke donosio. Netko ih je odobravao. Netko je poslovanje morao nadzirati. Vučićev politički poraz ne dokazuje da je Alta bila njegova banka. No njezin spektakularni slom upravo u trenutku promjene vlasti otvara priliku da se napokon provjeri kako su funkcionirali veliki poslovi u Srbiji i tko je od njih imao koristi. A Hrvatska se ne bi smjela praviti da je to isključivo srbijanski problem. Jer ako je Fortenova samo 17 dana prije sloma Alta banke prodala Macurinoj grupaciji više od 300 trgovina, onda hrvatska javnost ima pravo na odgovor na jedno sasvim jednostavno pitanje: tko je, čijim novcem i pod kojim uvjetima platio tu kupnju? Sve ostalo neka istraže institucije. Ali bez toga odgovora priča o Alta banci ni približno nije završena.

Hahahahahahahhahahaha

Hahahahahahaha

Antologijski video 💪🏻🙈🙈

DRŽAVA IMA POPIS NAŠIH DUGOVA. A TKO VODI POPIS NJEZINIH? Već više od dva desetljeća bavim se poduzetništvom u Hrvatskoj i jedna mi je stvar odavno jasna. U ovoj državi poduzetnik mora biti odgovoran za sve, a država za svoje propuste uglavnom ne odgovara nikome. Kad poduzetnik zakasni s plaćanjem, stižu opomene, kamate, ovrhe i blokade. Kad država zakasni s ispunjavanjem svojih obveza, najčešće dobijete objašnjenje da je postupak u tijeku, da se čeka odluka ili da se predmet još obrađuje. A vi za to vrijeme morate poslovati, plaćati radnike, dobavljače, poreze i doprinose. Zato je Udruga Glas poduzetnika postavila pitanje koje bi trebalo odjeknuti mnogo snažnije nego što će vjerojatno odjeknuti. Porezna uprava objavila je popis 31.699 dužnika koji ukupno duguju 1,75 milijardi eura. Među njima su i oni s dugovima od više desetaka milijuna eura. Istodobno, mali poduzetnici upozoravaju da im se zbog nekoliko stotina eura pokreću postupci prisilne naplate. Nitko razuman ne traži da se porezi ne plaćaju. Upravo suprotno. Oni koji uredno plaćaju svoje obveze imaju najveći interes da ih plaćaju i svi drugi. Ali kako je moguće da dug pojedinog obveznika naraste na desetke milijuna eura? Gdje je za to vrijeme bila Porezna uprava? Koje je mjere poduzela, kada ih je poduzela i koliko je od tih dugova uopće naplativo? Još je važnije pitanje što država radi onima koji žele podmiriti dug, ali su zapali u privremene teškoće. Ako poduzetnik traži obročnu otplatu kako bi nastavio poslovati, a račun mu se blokira dok čeka odluku, onda se postavlja pitanje čemu takav sustav zapravo služi. Naplati duga ili gašenju poduzeća? Jer blokirani poduzetnik ne može uredno poslovati. Ne može stvarati novu vrijednost, a često ni zaraditi novac kojim bi podmirio obveze. Država bi morala razlikovati onoga tko namjerno izbjegava plaćanje od onoga tko se bori da posao održi na životu. A sada dolazimo do ključnog pitanja. Zašto ne postoji jednako pregledan javni sustav odgovornosti države? Koliko javna tijela kasne s odlukama, isplatama i izvršavanjem svojih zakonskih obveza? Koliko zbog toga trpe poduzetnici? Koliko je štete nastalo zbog administrativnog odugovlačenja? I tko je za to odgovarao Prema podacima koje navodi UGP, od 8589 provjerenih naloga i preporuka Državnog ureda za reviziju njih 1441 nije provedeno. To nisu nužno novčani dugovi, ali jesu pokazatelj koliko je važno javno pratiti i odgovornost državnih institucija. Hrvatska voli govoriti o poduzetništvu kao pokretaču gospodarstva. O važnosti malih i srednjih poduzeća, otvaranju radnih mjesta i konkurentnosti. Ali poduzetništvo nije politički slogan. To je svakodnevno preuzimanje rizika vlastitim novcem, imovinom i radom. Poduzetnik ne može svoje probleme jednostavno prebaciti na porezne obveznike. Država, za razliku od njega, svoje pogreške i neučinkovitost prečesto financira upravo njihovim novcem. Zato podržavam zahtjev da se javno objavljuju porezni dugovi, ali tražim da jednako javno budu dostupni i podaci o neispunjenim obvezama države, prekoračenim rokovima i odgovornosti institucija. Ne tražimo nikakve povlastice. Tražimo jednaka pravila, razmjerno postupanje i državu koja će konačno shvatiti da poduzetnici nisu njezini podanici. Jer poduzetnik koji ne plati državi postaje dužnik. A država koja ne ispuni svoju obvezu i dalje se ponaša kao da je vjerovnik kojemu nitko ne smije postavljati pitanja.

KAD GRAFIČKI DIZAJNER POSTANE PISAC, ILUSTRATOR I NAKLADNIK – PRIČA O DRAŽENU ŠTEBIHU I NJEGOVOJ ARKI Dražen Štebih već je godinama grafički dizajner naše nakladničke kuće Despot infinitus. Njegov rukopis u oblikovanju knjiga danas je itekako prepoznatljiv. Mnoge knjige koje smo objavili prošle su kroz njegove ruke, a njihove naslovnice i grafička rješenja govore o njegovoj kreativnosti, osjećaju za knjigu i predanosti poslu. Ali Dražen ima još jedan svijet. Onaj u koji odlazi kada završi radni dan. Svijet vlastite mašte, neobičnih junaka, povijesnih legendi, dječjih pustolovina i priča koje sam piše i ilustrira. I tako je nastala Naklada Arka, njegova vlastita mala nakladnička kuća, iza koje stoje velika ljubav prema knjigama, mnogo rada i još više stvaralačke energije. Dražen nije netko tko je jučer otkrio pisanje i ilustriranje. Iza njega je već niz slikovnica i dječjih knjiga, od kojih smo neke objavili upravo mi u Despot infinitusu. Njegov talent dobro poznajem i zato mi je posebno drago što je odlučio krenuti i vlastitim nakladničkim putem. Arka je već objavila dvije prekrasne slikovnice, "Vitez Starog grada Samobora" i "Našički vilenjaci u potrazi za Dorom Pejačević", uz pripadajuće edukativne bojanke. A Dražen ne miruje. Na Facebook stranici Naklade Arka već je najavio i novi roman koji priprema. To je još jedan iskorak u njegovu stvaralačkom svijetu koji svakako vrijedi pratiti. Ono što mi se posebno sviđa jest način na koji Dražen povezuje maštu, povijest, hrvatsku kulturnu baštinu i priče namijenjene najmlađima. To nisu samo lijepe ilustracije i zanimljivi likovi. To su knjige koje djeci otvaraju vrata čitanja, znanja i istraživanja svijeta oko sebe. Kao nakladnik koji se ovim poslom bavi više od dva desetljeća, znam koliko je teško stvoriti knjigu, a još teže vlastitim snagama pokrenuti nakladničku kuću. Zato iznimno cijenim ljude koji ne čekaju da netko drugi ostvari njihove ideje, nego ih sami pretvaraju u stvarnost. A kao Draženov dugogodišnji poslodavac mogu reći i nešto osobnije: lijepo je gledati kako čovjek s kojim svakodnevno surađujete razvija vlastiti talent, stvara nešto svoje i pritom zadržava onu istu predanost knjizi koju pokazuje u zajedničkom poslu. Zato danas javno preporučujem Dražena Štebiha, njegove knjige i njegovu Nakladu Arka. Pozivam sve svoje prijatelje, čitatelje, roditelje, bake i djedove, učitelje, knjižničare i ljubitelje dobrih knjiga da posjete njegove stranice, upoznaju njegova izdanja i podrže ga. Posebno vas pozivam da zapratite Facebook stranicu Naklade Arka, na kojoj možete vidjeti njegove dosadašnje radove, ali i najavu novog romana. Podijelite njegove objave, preporučite njegove knjige i svojim najmlađima poklonite neku od njegovih slikovnica. Jer vrijedne i kreativne ljude ne treba samo pohvaliti kada uspiju. Treba im dati podršku dok vlastitim radom grade nešto svoje. Dražene, od srca ti želim da tvoja Arka otplovi daleko. Zaslužio si! 📚 Facebook – Naklada Arka: facebook.com/p/Naklada-Arka-… 🌐 Web stranica: naklada-arka.hr/

OVAKVE MLADE LJUDE TREBAMO PODRŽAVATI! SVAKA ČAST, JANE! Dok svakodnevno slušamo kako mladi odlaze iz Hrvatske, kako se ništa ne isplati i kako ovdje nema budućnosti, jedan 21-godišnji Međimurac pokazuje da postoje i drukčije priče. I da ih itekako vrijedi ispričati! Jan Belak, student agronomije, radio je i štedio, ali nije odlučio kupiti automobil ili potrošiti novac na nešto prolazno. Svoju je ušteđevinu od 15.000 eura uložio u kupnju stare, 150 godina stare međimurske kuće u Hodošanu. I sada je, uz pomoć obitelji i prijatelja, obnavlja vlastitim radom, trudom i novcem. Ali Jan ne obnavlja samo jednu staru kuću. On želi sačuvati dio međimurske povijesti, tradicije i identiteta. Njegov Međimurski grunt trebao bi postati mjesto na kojem će se predstavljati nekadašnji život Međimuraca, njihova baština, običaji i gastronomija. Planira muzej, kušaonicu, radionice i mali restoran s tradicionalnim međimurskim jelima. Ima viziju, ima volju i, što je najvažnije, ne čeka da netko drugi nešto napravi umjesto njega. Meni je ova priča posebno draga jer pokazuje što znače poduzetnost, rad i odnos prema vlastitoj baštini. Dok jedni stare kuće prepuštaju propadanju, a drugi samo govore o očuvanju tradicije, ovaj mladi čovjek uzeo je stvar u svoje ruke. Doslovno! Naravno da mu nije lako. Građevinski materijal je skup, posla je mnogo, a novca uvijek nedostaje. Uz sve to studira i radi studentski posao. Ali ne odustaje. Zato javno pozivam sve koji mogu pomoći Janu da to i učine! Poduzetnike, obrtnike, građevinare, proizvođače građevinskog materijala, lokalne tvrtke, ali i Međimursku županiju, općinu i sve ustanove kojima je stalo do očuvanja naše kulturne baštine. Pomozite mu materijalom, uslugama, novcem, savjetom ili barem dijeljenjem njegove priče. Ne moramo uvijek čekati velike državne projekte i milijunske natječaje da bismo sačuvali nešto vrijedno. Ponekad je dovoljno prepoznati jednog mladog, sposobnog i vrijednog čovjeka i pomoći mu da ostvari svoju ideju. Takve mlade ljude Hrvatska treba. Takve treba isticati, ohrabrivati i podržavati. A ne ih se sjetiti tek kada odu iz Hrvatske i uspiju negdje drugdje! Zato posebno pozivam sve svoje prijatelje i pratitelje da na Instagramu pronađu profil MEĐIMURSKI GRUNT, zaprate Jana i podrže njegov projekt. Pratite obnovu, dijelite njegove objave i pomozite da njegova priča dođe do što više ljudi. Posebno bi bilo vrijedno da do nje dođu oni koji mu mogu konkretno pomoći u obnovi. Neka Jan vidi da njegov trud nije prošao nezapaženo i da iza njega stoje ljudi koji cijene rad, upornost i ljubav prema hrvatskoj baštini. Jane, od mene iskrene čestitke i puna podrška! Želim ti da ostvariš sve što si zamislio. Jer kada pomažemo Janu, ne pomažemo samo jednom mladom čovjeku. Pomažemo da jedan dio hrvatske povijesti i baštine ne nestane. A ako želimo da mladi ostanu u Hrvatskoj, onda im moramo pokazati da se ovdje isplati raditi, stvarati i imati snove. Ne samo riječima, nego i djelima! 👉 Instagram: MEĐIMURSKI GRUNT – zapratite, podržite i podijelite! Janovu priču pročitajte ovdje: putnikofer.hr/kultura-i-zivo…](putnikofer.hr/kultura-i-zivo… #MeđimurskiGrunt #JanBelak #Međimurje #HrvatskaBaština #PodržimoMlade

Europska unija, kakvu danas poznajemo, rođena je prije 33 godine. 🇪🇺 Dana 1. studenoga 1993. stupio je na snagu Maastrichtski ugovor, kojim je službeno osnovana Europska unija i postavljeni temelji za dublju političku, gospodarsku i društvenu integraciju. Sretan rođendan, Europo!